Problemi u hrvatskom obrazovanju

Autor Marija, 02.12.2009. | 8 komentara

Koji su najčešći razlozi zbog kojih se upisuje fakultet u Hrvatskoj? Status u društvu i novac kao dominantni razlozi, a potom slijedi znanje. Teorija o društvu znanja ovdje je onda podbacila. Kritična je i činjenica da veliki broj ljudi koji završi fakultet ne može pronaći posao u struci jedan izvjestan period. Potiče se visoko obrazovanje, a onda se istovremeno ne osiguravaju odgovarajaća radna mjesta.

Diplomiranom ekonomistu ili ekonomistici treba godinu dana ili duže da pronađu posao. Medicinski fakultet bilježi sve manje i manje studenata, jer nitko neće studirati 11 godina pa nakon toga primati prosječnu hrvatsku plaću za svoj rad. Ovo su samo neki od problema s kojima se susreću mladi ljudi nakon završenog studija. S kojim se problema najčešće susreću tijekom studija?

Previše teorije, a premalo prakse

Većina studenata će kao problem istaknuti da ih fakultet nije naučio nekim praktičnim znanjima koja su nužna za dobivanje radnoga mjesta. Vrlo često se događa da uz dobivenu diplomu upisuju i različite tečajeve kako bi dobili određene certifikate, te kako bi im i ti dodatni segmenti olakšali potragu za poslom.Vjerujem da bi teoretska znanja bila sasvim prirodno usvajana da se studentima u sklopu određenoga predmeta omogući rad na nekavom projektu koji bi im ukazao kako ta teoretska znanja funkcioniraju u praksi.

Tendencija zapadnoga svijeta u području visokoga obrazovanja jest takva da fakultet u suradnji s određenom tvrtkom dogovori projekt koji će uključiti studente što će rezultirati punjenjem budžeta fakulteta, honorar i prasku studentima i potrebiti proizvod tvrtki. Zanimljivo je da su neki od najmoćnijih alata i proizvoda danas produkt studenata američkih fakulteta kao što su Standford i Harvard. Primjerice, Google je proizvod studenata Standforda – Larry Pagea i Sergey Brina. Facebook je kreirao Marc Zuckerberg – student Harvarda. Razlog tomu i zasigurno jesu financijski resursi koji se ulažu u baš te fakultete.

Tradicionalizam

Nastavni postupak se još uvijek temelji na tradicionalnim metodama učenja. Prihvaćanje novih tehnologija i alata u visokom obrazovanju u Hrvatskoj nije još uvijek na zadovoljavajućoj razini. Iako pojedini fakulteti imaju tehnologiju, još uvijek nema pravih zahtjeva za njezinom primjenom u nastavnom postupku.

Korištenje mogućnosti društvenih medija koji jesu aktualnost današnjega društva u cijelosti i što se tiče komunikacije, i što se tiče dijeljenja i prikupljanja informacija, i što se tiče segmenta informacija u realnom vremenu još uvijek nije prepoznato kao potreba na hrvatskim fakultetima. To potvrđuje i istraživanje o primjeni društvenoga softvera u nastavi. To je u jednu ruku poražavajuće jer sami poslodavci ili tvrtke koriste ove kanale za promociju, komunikaciju i prikupaljanje mišljenja svojih korisnika, a studenti zbog nedovoljne informiranosti gledaju na ove alate većinom kroz sferu zabave.

Zastarjelost literature, informacija, i softvera

Kako tehnološki napredak sve brže i brže mijenja naš svakodnevni život, tako se i tom brzinom mijenjaju aktualni podaci, informacije i naša baza znanja. Nudi li se studentima literatura koja sadržava najnovije informacije za pojedino područje? Ili ta ponuđena literatura sadržava informacije koje su zastarjele? Dolazi li do promjene paradigme određenoga područja dok mi još uvijek studiramo po staroj paradigmi? Studiramo li nešto što kroz nekoliko godina uopće neće postojati na tržištu ili će nositi sasvim drugačiji naziv? Istovremeno se javlja i potreba da literatura bude u digitaliziranome obliku ili e-obliku čime će ona biti dostupna većem broju korisnika, odnosno studenata.

Mislim da je problem zastarjelih informacija postao svepristutan u brojnim drugim segmentima društva jer je došlo do promjene medija kojim se te informacije prenose. Trenutačno živimo u vremenu kada tiskani materijali polagano gube na svojoj vrijednosti, jer već u trenutku tiskanja sadržavaju informacije koje su zastarjele.

Nezainteresiranost studenata

Studenti uglavnom nisu zainteresirani da sudjeluju u kreiranju nastavnoga postupka. Studenti većinom odrađuju svoje obaveze radi eventualnog prolaska. Studenti ne prikupljaju dodatne informacije o određenom problemu već se ograničavaju na one informacije koje su im servirane. To je jedna skupina studenata. Druga skupina studenata je angžirana u nastavnom postupku, u prikupljanju dodatnih informacija o određenom problemu, stjecanju određenih praktičnih znanja, itd. Koja grupa studenata će više profitirati? Mislim da to uvelike ovisi iz koje perspektive to gledamo.

Zaključak

Zaključak na cijelu priču bi išao u sljedećem smjeru. Koliko vas uopće zanima koji su problemi u obrazovanju? Uvjerila sam se da većina današnjih poreznih obveznika, koji su završili svoj studij unutar nekog starog režima kada je on bio besplatan za sve, smatra da obrazovanje mora ići u smjeru komercijalizacije. Jedino me zanima zašto tada nisu proklamirali komercijalizaciju obrazovanja?

Jedini problem koji vidim kod komercijalizacije studija jest podjela na one koji ga mogu platiti i one koji ne mogu. Oni koji tvrde da ga mogu platiti na žalost to ne rade, ali su za komercijalizaciju obrazovanja. I onda uzmu još pokoju veliku stipendiju u RH-oj, ali su i dalje za komercijalizaciju obrazovanja.

Iskreno, neću imati ništa protiv komercijalizacije obrazovanja, ako se osiguraju uvijeti za njezinu komercijalizaciju. Bologna dokida mogućnost studiranja 10 godina. Komercijalizacija bi možda poboljšala kvalitetu istoga.

7 comments

Toni Aničić
02.12.2009.
Slažem se u potpunosti sa svime iznesenim. Posebno sa “Previše teorije, a premalo prakse”. Problem je naravno u tome što pametni i mladi ljudi koji znaju kako riješiti problem školstva ne mogu doci na pozicije u državi gdje bi to mogli i ostvariti.
puzz
02.12.2009.
Dobro pitane, ali kad ga ovako postaviš – izgleda kao da se ovdje radi o sukobu između dvije generacije. U stvari to nije – radi se o razlici između dvije potpuno različite situacije. Nekad davno je na studij odlazio jednoznamenkast postotak srednjoškolaca. Danas odlazi preko 50%. Od tih 50% dobar dio upisuje studije koji nisu interesantni tržištu – kao što si i sama napisala. Nije stvar u tome da netko nije stvorio radna mjesta za njih, tih radnih mjesta jednostavno nema jer ih tržište nije stvorilo.

Dakle, na tržištu ima previše ekonomista, pravnika, i drugih… Pazi, u penziju se odlazi s 65 godina. Dakle, ako netko s 18 godina odmah odlazi na posao – on će biti oko 45 godina zaposlen. Ako je on 5 godina na studiju – to je 10% manje sati u radnom procesu. To je za 50% ljudi koji studiraju. Dakle, ako ti studenti nisu spremni za tržište rada (dakle nakon studija oni nisu produktivniji nego bez studija) to znači da je gubitak u proizvodnosti polovica od 10%. Dakle oko 5%.

Naravno, to je gornja granica, jer dobar dio studenata jesu traženi na tržištu. Pretpostavimo da je moja procjena pretjerana – pitanje je samo koliki je koeficijent. Je li dvostruko (u tom slučaju naše gospodarstvo gubi 2.5% potencijala – što je gomilu!), trostruko, peterostruko… ?

I, naravno, ova procjena je trošak koji se gubi jer toliki studenti ne rade. Ovdje treba uračunati i cijenu subvencija koja je puno veća od onih 6000 kuna koji se plaćaju na FF-u (ako sam dobro upamtio). I, treba uračunati i cijenu koju je Hrvatska trebala uložiti da bi povećala kapacitete da primi tolike studente.

Nekad davno su ovi brojevi bili puno drukčiji. To ne znači da visoko obrazovanje ne treba subvencionirati, ali pitanje je jesu li trenutni kriteriji ispravni. Besplatno “svima” i “na svim razinama” po mom mišljenju nije ispravno.

Pitanje usporedbe današnje generacije je kao da se ja bunim što ću morati raditi do svoje 70-te (ako ne i više), a naši djedovi su odlazili u penziju s 50. Međutim, situacija je potpuno drukčija, oni su mogli očekivati manje od 60-70 godina života. Mi ćemo vjerojatno proživjeti 90, ako ne i više.

Etički problem ovdje nije baš tako jednostavan kao što ga opisuju tvoji kolege na blogu slobodnog filozofskog. Ono što oni predlažu nije “besplatno” nego “subvencionirano”. Zamisli si dialog između nekog tko je s 18 godina krenuo raditi (dakle plaća subvenciju studentima) i studenta. Kad student kaže “ti mene trebaš subvencionirati”, ovaj može odgovoriti “zašto”. E sad, po mom mišljenju postoji samo jedan odgovor koji bi opravdao želju za besplatnim obrazovanjem: “Zato što moj studij poboljšava ekonomsku situaciju svih u društvu, uključujući i tebe”. Ukoliko je taj kriterij zadovoljen – mislim da je stopostotna subvencija ispravna, ako nije – onda je “besplatno” upitno.
puzz
02.12.2009.
Samo jedan dodatak – broj o 50% studenata sam negdje pročitao. Ne sjećam se točno, ali bilo je nešto tipa 56% srednjoškolaca planira upisati fakultet. Vjerujatno ne upišu svi, niti svi ostaju na fakultetu 5 godina, ali više od samog broja bih stavio naglasak na ovakav okvirni račun/procjenu.
Marija
02.12.2009.
@Hrvoje Gazibara Vjerujem ipak da je predzadnji razlog najmanji problem na tvom fakultetu Ili sam u krivu

@Toni Aničić Ja ću se složiti da je nedostatak prakse jedan od najvećih problema. Međutim, to djelomično može ići i na teret samih studenata koji tijekom studija ponekada i ne probaju ništa praktično odraditi. Poštujem studentsku odluku da se hoće angažirati u svom studiju što se onda vidi i na ocjenama, člancima, radu u određenim studentskim udrugama, itd. I to je na kraju krajeva neko iskustvo. Sve ostalo…

@puzz Treba odgovoriti na ovakav komentar Već sam imala sličnu diskusiju nedavno vezano za današnji režim i prijašnji režim studiranja. To je bilo onda, sada je sada i meni je to u potpunosti jasno. Međutim, na prvu ruku to mi izgleda pomalo licemjerno. Ja sam imao pravo besplatno studirati, a vi plaćajte svoj studij u potpunosti.

U prijašnjem režimu se sa zanimanjem ‘maturirani gimnazijalist’ moglo raditi na poziciji tajnice ili kakvog referenta za koju se danas traži VSS, znanje 2 strana jezika i napredno korištenje osobnog računala.

Ima studenta koji kroz studij i rade, a ne studiraju izvanredno. Bilo bi izvrsno, da se kao što se govorilo, takvo radno studentsko iskustvo unese u radnu knjižicu, čime bi i student plaćao porez državi.

I da tržište diktira koji će se studenti zaposliti. I to je isto razlog prekvalifikacija i dodatnih certifikacija nakon završenog studija. Međutim, onda se dogodi da netko tko je po zanimanju kemijski tehničar ili inženjer prometa upiše seminar Cisco jer hoće biti sys admin.

Ideja linernog plaćanja bi trebala zadovoljiti i one koji su za komercijalizaciju i one koji nisu za komercijalizaciju obrazovanja. Time bi se zadovoljilo i načelo izvrsnosti što bi značilo da samo izvrsni studenti neće plaćati studij (recimo prvih 10% na listi), a oni manje izvrsni bi trebali, morali…

I za kraj jedna izvrsna prezentacija koja kaže da je fakultet nova srednja škola, uz komentar kakva je budućnost zapošljavanja: http://www.slideshare.net/jbrenman/the-future-of-work-2361479
Goran
02.12.2009.
Cuo sam da se u Irskoj studenti tijekom studija pripremaju za posao koji ce nakon studija raditi, a u Hrvatskoj se tijekom studija studenti pripremaju za poslijediplomski studij. Takav je i program, takva je i metodika.
Tomislav Stanković
30.12.2009.
Kada se već spominje nezainteresiranost studenata treba spomenuti i nezainteresiranost profesora koji niti onu zastarjelu teoriju ne prenose studentima na pravi način nego bez ikakve volje i želje čitaju sadržaj prezentacije koja je napisana u vrijeme nastanka prve verzije Power Pointa.
Također treba uvesti ocjenjivanje profesora koje bi zapravo nešto i značilo kao npr. zamjena starijih profesora mlađima i to ne na diskriminirajući način zbog godina nego zbog (ne)kvalitete prenošenja znanja. Ipak postoji određeni broj profesora kojima bolonja postoji jedino na papiru dok u praksi znanje prenose tko zna kako ili bolje da kažem ne prenose. Korištenje dostupne tehnologije neću ni spominjati jer nikakva tehnologija neće pomoći osobi koja se ne trudi koristiti istu u prenošenju ili primanju znanja.
Pitam se kakvu poruku takav pristup šalje mladima?!
picek
27.01.2010.
Mislim da je najveći problem visokog školstva nezainteresiranost studenata, odnosno zainteresiranost studenata za prolongiranje nezaposlenog statusa i dobivanje titule akademskog građana. A i pritisci okoline su takvi da se maturant osjeća primoranim da nešto upiše, studira jednu godinu nešto što nimalo ne voli, potroši to vrijeme bezveze i onda upiše studij za kojeg misli da je onaj pravi. Ili još gore, završi studij, ode na diplomski (jer, kao, preddiplomski se u javnosti percipira kao ekvivalent VSS – u) i radi nešto što ne želi do kraja života jer, kao, sad kad je završio što više ima učiti.

Veliki problem je i kod prijamnih ispita. Onaj ispit na filozofskom za mene je smijurija visokog školstva. Mislim da bi ga, zbog dobrog općenito znanja, otprve riješila triput bolje od odličnog učenika u srednjoj koji nije mogao ili htio gledati TV jer se posvetio predmetu kojeg voli i u kojem je bio jedan od najboljih u državi. Ali naravno da se neće pripremiti specijalizirani ispit za svaki smjer na FF – u jer bi to profesorima oduzelo previše vremena. Bolje da im damo jedan unificirani test pa nek’ prođu oni koji svaki dan čitaju novine. Svaka čast genijalcu koji se toga sjetio!