Društveni softver, web2.0 servisi ili kako bismo već nazvali ovaj skup alata ima kao svoju svrhu razmjenu informacija i svakako postavlja korisnika u središte događanja. Većina sadržaja unutar ovih servisa nije stručno recenzirana i u određenoj mjeri možemo govoriti o dezinformacijama i amaterizaciji u postupku stvaranja sadržaja. Međutim, brojne informacije i dezinformacije nastaju unutar ovih servisa u realnom vremenu, pa govorimo o (dez)informacijama koje su up-to-date što na žalost nije slučaj s pojedinom građom koja nam je dostupna knjižnicama ili s ponekom literaturom koja se navodi kao obvezna za usvajanje određenih teoretskih znanja.
Smatram da društveni softver može biti korisno pomagalo u nastavnom postupku koje bi uključilo učenike i studente na razmjenu mišljenja o određenoj temi. Vjerujem da bi unutar ovakvih servisa sudionici nastavnog postupka, ponajprije mislim na učenike i studente, slobodnije i opuštenije raspravljali o određenoj temi nego u slučaju klasične rasprave na satu. Ili svakako ta rasprava i komentari unutar ovakvih servisa mogu biti produžetak rasprave na satu što opet dovodi do intezivnije razmjene mišljenja i informacija. Svrha društvenog softvera i jest slobodno dijeljenje i što veća dostupnost informacija.
Naravno da nije svaki primjerak društvenog softvera prikladan, odnosno koristan za primjenu u nastavnom postupku. Ja bih kao zanimljive servise istaknula Wikipediju, YouTube te SlideShare. Smatram i da pojedini stručni blogovi mogu biti zanimljivi. O potrebi da bi svi nastavnici trebali imati svoj blog i na njemu javno iznositi svoja mišljenja, napisao je i zanimljiv post David Stuart pod naslovom
Should all academics be required to have a blog?
Društveni softver danas je zbog količine postavljenog sadržaja i temelj za stvaranje aplikacija semantičkog weba u kojima stvorenim sadržajima (koji neprestano nastaju) dodjeljuju nova svojstva i atributi u svrhu strukturiranja informacija. Eto i onda bismo bili i up-to-date i s novom fazom weba i s njezinim pripadajućim značajkama!
